Preskoči na sadržaj
Granitogres nije robna marka niti klasa kvalitete
Granitogres je naziv za vrstu materijala, a ne za proizvođača ni za ocjenu kvalitete. Riječ je o keramici prešanoj od fino mljevene i granulirane mase pod visokim tlakom te pečenoj do vrlo guste, sinterirane strukture. Upravo je ta gustoća ono što granitogres razlikuje od obične keramike, i upravo se zbog nje o njemu govori kao o materijalu za zahtjevne površine.
Iz toga proizlazi nešto što pri kupnji nije očito. Sam naziv ne jamči ništa jer ga na tržištu nose proizvodi različitih svojstava. Ono što za konkretnu pločicu doista vrijedi piše na njezinu tehničkom listu, i upravo to vrijedi znati pročitati.
Upijanje vode: broj prema kojem se materijal razvrstava
Keramičke pločice razvrstavaju se prema dvama kriterijima: prema načinu oblikovanja i prema tome koliko vode pečeno tijelo upije. Prešane pločice s upijanjem do 0,5 posto spadaju u najniži razred upijanja, koji je na tehničkim listovima označen kao skupina BIa. Upravo je ta granica ono po čemu se razvrstavanje razlikuje, a porculanski gres odnosno granitogres označava tijelo koje je sinterirano dovoljno gusto da spada u nju.
Za kupca taj broj ima jednostavno značenje. Tijelo koje upija gotovo nimalo vode tijelo je u kojem se gotovo ništa ne može nakupiti. Manje vlage u materijalu znači manje mogućnosti da se ona zimi smrzne i razori strukturu te manje mogućnosti da se u pločicu uvuče mrlja koju poslije više nije moguće isprati.
Upijanje se ne procjenjuje odoka. Utvrđuje se laboratorijski, standardiziranom metodom koja pečeno tijelo zasiti vodom i izmjeri razliku u težini. Zato je to podatak koji proizvođač izmjeri i objavi, a ne reklamna tvrdnja. Pri odabiru vrijedi jednostavno pravilo: potražite razred i vrijednost na tehničkom listu proizvoda, a proizvod koji ne navodi ni jedno ni drugo smatrajte proizvodom koji vam to nije rekao.
Zašto nisko upijanje još ne znači otpornu terasu
Mraz keramici ne šteti izravno. Šteti joj voda koja je ušla u tijelo i ondje pri smrzavanju povećala obujam. Upravo se zato otpornost na smrzavanje provjerava tako da se uzorci najprije zasite vodom, a zatim se nakon sto ciklusa smrzavanja i odmrzavanja pregleda jesu li na njima nastala oštećenja. Tijelo koje vodu gotovo ne prima ima pri tom ispitivanju očitu prednost.
Tu se, međutim, lanac zaključivanja kod mnogih kupaca prekida. Iz otpornog materijala još ne proizlazi otporno popločenje. Proizvođačeva vlastita tehnička dokumentacija to kaže izravno: otpornost vanjskog popločenja na smrzavanje ne ovisi samo o kvaliteti upotrijebljenih pločica, nego su bitni i stručna izvedba i polaganje.
U praksi to znači sljedeće. Voda koja ne može u pločicu i dalje može stajati ispod nje, u ljepilu, u fugi ili u podlozi koja je ne odvodi. Kad se ondje smrzne, podigne se i pločicu odlijepi ili joj okrhne rub, pri čemu je sam materijal ostao netaknut. Pločica je dakle sastavni dio rezultata, a ne sam rezultat, i upravo je zato najbolja pločica na loše pripremljenoj podlozi i dalje loše popločenje.
Rektificirano ili ne: što se pritom zapravo mijenja
Rektifikacija je strojna obrada rubova nakon pečenja kojom se mjere pločice preciznije usklađuju. Rezultat je serija u kojoj su komadi međusobno ujednačeniji nego kod nebrušenih rubova.
Ono što se pritom ne mijenja važnije je od onoga što se mijenja. Rektifikacija sama po sebi ne povećava čvrstoću, gustoću, otpornost na habanje ni otpornost na vlagu. Ta svojstva proizlaze iz razvrstavanja materijala i iz razreda upijanja, dakle iz onoga što je bilo određeno već prije brušenja rubova. Rektificirana pločica dakle nije bolja pločica, nego preciznija.
Preciznost, međutim, nešto donosi i nešto zahtijeva. Donosi mogućnost uže fuge jer se komadi bolje poklapaju. Ali zahtijeva ravniju podlogu, jer uža fuga svaku visinsku razliku između susjednih pločica otkriva umjesto da je prikrije. Rektificirane i velikoformatne pločice stoga nisu odluka samo o izgledu, nego i o tome koliko će rada otići na pripremu podloge.
Ploče debljine 2 cm: što zapravo mogu
Debljina od dva centimetra nije samo više materijala. Otvara način polaganja koji kod tanjih pločica ne dolazi u obzir: ploče je moguće položiti na suho, na travu, na šljunak, na pješčanu posteljicu ili na podesive nosače, bez ljepila. Upravo ih zato ljudi biraju. Popločenje se može u bilo kojem trenutku podići i premjestiti, a do tla ispod njega može se doći bez rušenja.
Ta prednost ima granicu koju je vrijedno poznavati prije kupnje. U proizvođačevim uputama za polaganje svaki je od navedenih suhih načina označen kao prikladan za pješački promet. Prikladnost za lagani promet osobnih vozila navedena je samo za ploče koje su lijepljene na armiranobetonsku podlogu odgovarajućim ljepilom za takve ploče. Nosivost dakle ne proizlazi iz debljine ploče, nego iz onoga što je ispod nje.
Riječ je o navodu jednog proizvođača za jednu liniju proizvoda, zato isto pitanje treba postaviti za konkretnu ploču koju kupujete. Dvije se upute ponavljaju kod baš svih načina polaganja i dobar su pokazatelj onoga što najčešće pođe po zlu: ploče se polažu s distancerima kako se međusobno ne bi dodirivale i kako se rubovi ne bi krhali, te se nikada ne zbijaju vibracijskom pločom. Što je u ponudi vanjske keramike debljine 2 cm, najlakše je pogledati po pojedinim serijama.
Što to znači kad birate
Na tehničkom listu svakog granitogresa nalaze se tri stavke koje zajedno govore što kupujete, a svaka odgovara na svoje pitanje.
- Razred upijanja i vrijednost pokazuju kakvo je tijelo pločice i kako će se ponašati pri vlazi i smrzavanju.
- Debljina pokazuje koji načini polaganja uopće dolaze u obzir i je li moguće suho polaganje.
- Podatak o rektifikaciji pokazuje koliko uska može biti fuga i koliko ravna mora biti podloga.
Uzmimo dva tehnička lista s istom oznakom skupine i istim upijanjem. Na prvom je debljina uobičajena i rubovi su rektificirani, na drugom je debljina 2 cm i rubovi nisu brušeni. Tijelo je kod obaju jednako i vlagu će podnijeti jednako dobro, ali gradilišta su različita. Prvi vodi prema lijepljenoj izvedbi s uskom fugom i pažljivijoj pripremi podloge. Drugi otvara suho polaganje na šljunak ili nosače, a time i ograničenje na pješački promet, sve dok ploče nisu zalijepljene na armiranobetonsku podlogu.
Jednako je vrijedno znati što nijedan od tih triju podataka ne govori. Ništa od toga ne opisuje vašu podlogu, odvodnju, nagibe i kvalitetu izvedbe, a vani upravo oni odlučuju hoće li popločenje nakon nekoliko zima još biti cijelo. Tehnički list govori što kupujete. Kakvo će biti konačno popločenje, odlučuje ono što se dogodi na gradilištu.
Gdje to možete pogledati
Tehničke podatke pojedinih serija objavljuju proizvođači u svojim katalozima, gdje se razred, vrijednost upijanja i debljina mogu usporediti među proizvodima. Ponudu vanjske keramike smisleno je pregledati usporedno s tim, jer se odluka o materijalu i odluka o načinu polaganja donose zajedno.
Brojke na listu, međutim, govore tek polovicu. Kako pločica zapravo izgleda na dnevnom svjetlu, kako se pokazuje pod rukom i kako izgledaju rub i fuga, vidi se tek uživo, zato je vrijedno istodobno uzeti u ruke tehnički list i pločicu. To je moguće u izložbenim salonima.